„Naslov ovoga izlaganja o susretu animalistike i izvedbenih studija referira, dakako, na sada već kultni Derridaov članak „Životinja, koja dakle, jesam“ (1997, 2002) u kojemu, među ostalim, interpretira da ga ništa neće moći natjerati da više uvidi tu posvemašnju drugost svoga bližnjeg no što je trenutak kada je shvatio da »moja mačka zuri u mene gologa« (Derrida 2002: 380).

Ukratko, razmotrit ćemo zbog čega je kazalište najviše antropocentrička umjetnost te o životinji kao subjektu, simbolu i objektu u neoavangardnoj i postavangardnoj vizualnoj kulturi, s naglaskom na umjetnost performansa.

Trenutkom kada je žrtvena životinja nestala s ritualne scene, rođena je tragedija, pjesma jarca, jarčeva pjesma (Castellucci 2000). Kako je postanak tragedije povezan s Dionizovim kultom, kojemu je najčešće prinošen inkarnacijski jarac, nestankom scenske životinjske žrtve nastaje antropocentrična tragedija.

U završnom dijelu izlaganja predstavit ću ukratko svoje tri knjige o umjetnosti performansa: Kronotop hrvatskoga performansa: od Travelera do danas (2014.), Topoi hrvatskoga performansa: lokalna vizura (2017.) i Umjetnost performansa i kinizam: izvedbena linija otpora (2022).“